2015-10-14 09:25:32

MIRILA

Dana 1.10.2015. godine (četvrtak), u OŠ Starigrad održala se terenska nastava na kojoj su sudjelovali učenici od prvog do četvrtog razreda matične i područne škole sa svojim učiteljicama Martinom Čavić, Suzanom Milovac, Natašom Dokoza, Ljiljanom Jović i Radojkom Milovac. U školu je došao arheolog Ozren Domiter, a njegov je zadatak bio upoznati učenike s mirilima, pogrebnim obilježjima koja i dan danas stoje na Velebitu, u neposrednoj blizini mjesta Starigrad. Učenici su se unaprijed pripremili za nastavu, pa su napravili radove na temu mirila.

Arheologu su se jako svidjeli crteži učenika 2. i 3. razreda kao i Roko Špalj, učenik 3. razreda koji je pripremio sastav o tim neobičnim spomenicima. Posebno ga je oduševio i obradovao 4. razred koji je izveo šaljivi igrokaz o djedu i baki koji se prepiru oko toga tko više zna o povijesti mirila. Učenici iz područne škole Tribanj-Kruščica napravili su plakat na kojemu su prikazali mirila i objasnili čemu su služila.
Nakon prezentacije, učenici su u pratnji arheologa i učiteljica krenuli u planinu na mali Vidikovac, gdje su i mirila. Tamo su učenici služali zanimljive priče iz povijesti i saznali čemu su mirila zapravo služila.
Koristila su se otprilike od 17. stoljeća, makar su na njima zapisane godine tek od 18. stoljeća do početka 20. stoljeća. Tada su ljudi živjeli u planinama i kada bi neki njihov sumještanin umro, morali su pokojnika nositi do groblja koje je bilo na dnu planine. Učenici su na svojoj koži iskusili kako je teško spuštati se niz strmine bez odmora čak i sada kada je sve uređeno, a kamoli kada još nije bilo ceste i dok se nosi pokojnik!
Zato su ljudi tada odredili da se mogu odmoriti samo na jednom mjestu i to na mjestu gdje su se odmarali i nosači pokojnikove rodbine. Tijela su se odložila na zemlju i tu su se mjerila, to jest “mirila” pomoću dva kamena, jedan iznad glave, a drugi ispod nogu. Mjerili su pokojnika zato što su vjerovali da duša ima jednaku visinu i težinu kao i tijelo. Noge su bile okrenute prema istoku, a glava prema zapadu, gledajući na istok kako bi pokojnik gledao posljednji zalazak sunca. Vjerovali su da će se duša tada privezati uz taj kamen, a tijelo ostati u grobu. Katolički svećenici su nosače čekali na groblju, dok bi pravoslavni bili prisutni na mirilima. Bogatiji ljudi su mogli odmah platiti klesara, a siromašniji bi štedjeli i kasnije bi si priuštili da im klesar uredi mirilo. Mirila su, 2007. godine, postala nematerijalna kulturna baština.
Lucija Tomić, 6. razred
Anđela Ramić, 7. razred

Fotografije!


Osnovna škola Starigrad